Zimski dan, sneg pada i meni je hladno… Hladno mi je i oko srca jer smo krenuli u svratiste. Svratiste za decu koja nisu imala sreće… Mesto gde moze da se svrati… Na kratko… I to je to…
Ide se dalje, u hladnocu i neizvesnost, ali je dobro da uopste postoji jer tamo ima ko da im bar privremeno pomogne, okupa ih, nahrani i obuce i pokloni im malo ljubavi ili kako bi jedno dete koje poznajem reklo “100 grama ljubavi”…
Da krenem iz početka… Moje porodica i ja smo se organizovali i skupili onoliko koliko smo mogli kako bismo dečici iz svratišta makar na trenutak ulepšali život. Dok smo se vozili razmišljala sam o tome šta nas tamo čeka, kakva su to deca, gde su im roditelji, da li su srećna… Zašto su tamo?
Stigli smo… Ulica Krfska 7, neugledna kuća spolja… Razočarala sam se jer sam očekivala više, lepše, veće… Međutim, unutrašnjost tog objekta je sasvim drugačija. Unutra je toplo! Toplota se oseća u raznim oblicima. Oseća se ljubav, svuda… Upoznali smo vaspitačicu i devojčicu koja nas je sprovela po kući, objasnila čemu koja soba služi i šta se sve tu radi.
Videla sam dva mališana koji su se kartali i jednu prelepu devojčicu koja se fenirala, ne skidajući osmeh sa lica. Videlo se da uživa, da joj je tu lepo. U kući postoji i kuhinja, ali nam je objašnjeno da se tu ne kuva, osim u posebnim situacijama, a da hranu doprema grad…
Bili smo i u učionici, gde se uči – o tome šta je cool a šta ne… Svojoj devojčici bih u tim godinama možda objasnila da je cool biti dobar, a da nije cool biti bezobrazan ili nešto slično, međutim, deca iz svratišta uče da je cool biti zaljubljen, a da nije cool imati više momaka/devojaka… To baš može čoveku da izmami suze na oči, zar ne? Jedna prostorija je i spavaća soba, ali tu nismo ulazili, jer je jedna devojčica spavala… Pomislila sam u sebi da i ne želim da je budimo jer će tako duže biti u lepšem svetu, u svetu snova…
Otišli smo, ćutali smo… Videli smo nešto ružno i nesto lepo.. Videli smo decu o kojoj nema ko da brine i videli smo kuću u kojoj ta deca mogu da nađu bar neki spas… Videli smo da možemo da pomognemo, materijalno i emotivno. Koliko i kako ko može.. Ukoliko i vi zelite da pomognete pogledajte vise na njivom sajtu – http://www.cim.org.rs/
Te noći sam zagrlila svoju devojčicu i plakala… Zbog sve dece ovog sveta koju nema ko da zagrli…
Najpozitivniji utisak je taj što i u našem siromašnom gradu (zemlji) postoji institucija i postoje ljudi koji nadasve žele da pomognu ovoj deci i nesebično ulažu sebe u ovaj vrlo emotivan posao.. Bore se za tu decu svim silama i snagama i na tome im hvala.
Moj „negativni“ utisak je golema tuga i pitanje: “Šta posle”?
Kako da ocenite članak i temu kojom se bavi?
Stvarno svaka čast ali trebalo bi napraviti više ovakvih institucija i u ostalim gradovima u Srbiji.
Prošle godine sam čula za svratišteu Novom Sadu i nekako sam saznala adresu. Spakovala sam dva dzaka puna garderobe i igračaka i,verujte, nikada neću zaboraviti izraze lica dece koja su bila tamo kada smo odneli stvari. Ništa ne moze zameniti dečiji osmeh…a zadovoljstvo je još veće kada znate da ste makar jednim delićem učestvovali u tome
Ja podržavam sva svratišta za decu gde god da postoje!!! Kod nas u Novom Sadu svake godine odnesem džakove garderobe jer je to ono što je u mojoj moći a rado bih pomogla i drugačije kada bih mogla. Moj stariji sin je već navikao da odvaja igračke koje nosimo.
U potpunosti podržavam ovakve institucije, nasoj državi u kojoj se sirotinja sve više i više oseća potrebne su itekako ovakve institucije.
Pročitala sam sve komentare i divno je što u većini ljudi postoji empatija i volja da se pomogne drugome, ali želim da dodam da treba da vaspitavamo i svoju decu u tom duhu, da se ove vrline ne ugase. Pre par dana sam bila najponosnija osoba na planeti, kada sam u šetnji svojoj desetogodišnjoj devojčici dala 100 din. da kupi sladoled, a ona izabrala jeftiniji i bukvalno pojurila za jednim starcem prosjakom da mu da kusur.
Jako mi je zao dece koja moraju zimi odlaziti u svratista da bi preziveli. Ni u jednim sredstvima informisanja nemozes videti neki poziv ili predlog kako pomoci deci. Ja bih licno primila zimi jedno dete da bude kod mene od decembra do marta, ali su procedure za to verovatno vrlo komplikovane kao sto su komplikovane procedure ako zelis da budes a ja bih.
Svaka cast!Da ima samo vise ljudi koji bi volontirali i pomagali ljudima.
Svaka cast ! Eh kad bi bilo vise ljudi velikog srca kao sto su ovi volonteri, svet bi postao rajska planeta.
Podrzavam ovakve institucije i dajem sve pohvale ljudima koji ne misle samo na sebe, kada bi se svi ljudi drzali zajedno, postojao bi raj na Zemlji.
Nasoj zemlji ne trebaju „svratista“nasoj zemlji i nasem gradu treba humanost,rad,pomoc….Da ljudi vise imaju posla,da postoji sistem,ne bi trebalo jos svartista….Mi smo siromasna zemlja,sa puno socijalnih ustanova,a na svakom koraku,banke, zlatare i kladionice.Zasto kladionice ne daju novac u humanitarne svrhe?..
Potrebno je sto vise svratista i volontera, ovo jedna dobra ideja za pocetak nadam se da ce se razviti ova ideja u nesto vece i potrebnije deci.
Dirljivo, članak je vrlo emotivan. Nažalost svuda oko nas ima dece koja žive u nazovi kompletnim porodicama a nemaju ni „100 grama“ ljubavi. Moramo da se menjamo.
Na žalost su nam sve više potrebna razna svratišta, sigurne kuće, mnogo volontera i donatora, a najviše ih ima medju prosečnim i ne toliko imućnim gradjanima, jer nisu još uvek izgubili osećanja i humanost onu čistu, ljudsku…
Ja jos ni jednom nisam usla unutra. Samo do vrata, predam kese i zbrisem.
Prvi put sam ih jedva nasla. Hteli su i da se upisem u neku knjigu. Davno je to bilo. Nisam mogla, a ni htela. Humanost i treba da bude anonimna.
Posle su se navikli na ovu kukavicu
Bravo, ovo je nesto najlepse sto sam u poslednjih godinu dana cula. Svratista treba biti vise, ima mnogih kojima je neophodan.
Drago mi je što su uspeli da pronađu sredstva za nastavak rada Svratišta. U medijima su kružile informacije da zatvaraju vrata u aprilu. Hoću samo da naglasim da oni koji se bave ovakvim poslom moraju biti plaćeni! Ako vam kasni plata nekoliko meseci, posao koji radite izgubiće na kvalitetu zasigurno! Bez obzira na vašu humanost, motivaciju.. Ne možete biti nesigurni, a stvarati sigurnost drugima.
Da, potrebno je vise ovakvih institucija, a i cise nas koji su spremni da pomognu… koliko ko moze, na nacin na koji moze…
Drago mi je sto postoje ljudi koji mogu i koji zele pomoci onima koji nemaju. Jer malo je takvih. Vecina onih koji imaju para trose uzalud u nesto sto im nije ni potrebno, jednostavno bacanje para. Umesto da pomognu onima koji nemaju.
Svako od nas bi trebalo da da neki doprinos, npr. stvari koje vise ne nesimo (a u dobrom su stanju) ili koje su nam male ili velike mozemo donirati na ovakva mesta, njima mnogo znaci! Ovo je samo jedan od primera a mozemo mnogo vise da uradimo!
Sve pohvale za volontere i organizatore.
Našoj zemlji je potrebno više ovakvih institucija, jer, na žalost, ima dosta dece kojoj je ovo potrebno. Volontirala sam u Sigurnoj dečijoj kući, i poznato mi je koliko su ove institucije neophodne. A još su potrebniji ljudi dobre volje, da pomažu rad institucija ove vrste, bilo robno bilo novčano.